Feeds:
Posts
Comments

Archive for the ‘The best jazz vocals’ Category

Billie Holiday

Bili Holidej je u muziku unela jedinstveno osećanje intime i neprevaziđenu moć emocije, ali je bila zavisna od alkohola, droge i nasilnih muškaraca. Udavala se dva puta, nije krila svoje biseksualne sklonosti i živela je težak život koji se završio tragično

Bili Holidej je rođena 7. aprila 1915. godine. Njena majka Sejdi Fegan imala je samo 13 godina kada ju je rodila, a otac 15. Dala joj je ime Eleonora Holidej. Kako nije htela da je ostavi u prihvatilištu, izbačena je iz kuće i prinuđena da sama izdržava svoju ćerku i sebe. Zbog mukotrpnog rada, često je ostavljala malu Bili rođacima, koji se i nisu pokazali kao preterano sposobni i voljni da o njoj brinu. Bili je silovana kada je imala samo 10 godina, a sećanje na taj užasan trenutak i stalna besparica progonili su je ceo život. S gorčinom se sećala tih momenata i govorila: „Nisam imala priliku da se igram sa lutkama kao ostale devojčice, već sam sa šest godina počela da radim.” Posle ovog nemilog događaja poslali su je u jednu katoličku školu. Tamo joj se nimalo nije dopalo i posle dve godine, 1928, otišla je kod majke u Njujork. Već sledeće godine njena majka ugledala je stravičan prizor – njihov komšija Vilbert Rič silovao je njenu ćerku. Pored toga, doživela je nervni slom kada se probudila u zagrljaju prabake koja je umrla u snu. „Morali su da joj polome ruku da bi me iščupali iz njenog zagrljaja. Vrištala sam satima” -govorila je. Da bi se izdržavala, ribala je tuđe podove u stanovima, hotelima i javnim kućama. U jednoj od tih javnih kuća bio je gramofon, što je u to vreme bila prava retkost. Tu je prvi put čula Besi Smit i Popsija. Njegov Bluz sa zapadne strane prosto ju je ostavio bez daha.

Neobično voće samo za oca

Sa majkom iznajmljuje stan u Harlemu, ali novca ima sve manje, pa njih dve rade po ceo dan naporne fizičke poslove. Bili tada nalazi oca, koji u to vreme svira po džez klubovima, i preti mu da će svima reći da mu je ćerka ukoliko im ne pomogne finansijski. Ipak, ni to ne traje dugo, jer otac sa bendom odlazi na turneju, a ubrzo posle toga umire od plućne bolesti. Kasnije, Bili je njemu posvetilia čuvenu pesmu Neobično voće. Kako više nisu imali para za stan, dobile su rok – ukoliko do ujutru ne plate kiriju, lete na ulicu. Te večeri Bili luta mračnim ulicama, tražeći bilo kakav posao. Ulazi u lokal Poda Džerija i traži da razgovara sa gazdom, moleći ga za audiciju. „Ponavljala sam jedina dva plesna koraka koja sam znala. Pijanista me je gledao sažaljivo, hteli su da me izbace napolje, a ja sam preklinjala da mi daju bilo kakav posao. Pijanista se konačno smilovao i upitao me da li umem da pevam.” Tako je počela njena pevačka karijera.

Prvi uspesi Ledi Dej

Iako nikada nije vežbala pevanje, Bili je ubrzo postala deo džez scene. Išla je od kluba do kluba i pevala za bakšiš. Nekada je to bilo uz pratnju klavira, a nekada je pevala uz razne bendove. U osamnaestoj godini, kada je stekla neko muzičko iskustvo, primetio ju je lovac na talente Džon Hamond. On joj omogućava da snimi prve ploče, ali uspeh dolazi tek kasnih tridesetih. Godine 1935. njena karijera kreće uzlaznom putanjom, kada snima pesme koje postaju veliki hitovi kao što su What a Little Moonlight Can Do i Miss Brown to You. Ove pesme obezbedile su joj ugovor s muzičkom kompanijom „Kolumbija” pa je do 1942. snimila nekoliko pesama koje su danas od neprocenjive važnosti za džez muziku: Billie’s Blues, Tell me more, Everything happens for the best, Our love is different, Long gone blues. U to vreme počinje da živi sa saksofonistom Lesterom Jangom koji joj daje umetničko ime – Ledi Dej. Njen profesionalni nadimak Bili Holidej uzet je od imena glumice kojoj se divila Bili Dav i prezimena Klarensa Holideja, njenog oca. U početku je svoje prezime izgovarala kao Halidej, da bi se distancirala od oca koji ih je napustio, da bi ga kasnije promenila u Holidej. Uskoro objavljuje velike hitove kao što su God Bless the Child i Strange Fruit.


Problemi sa alkoholom i drogom

Godine 1944. potpisuje ugovor sa kompanijom „Deka rekords” i snima pesmu Lover man – numeru koja je posebno napisana za nju. Pesma govori o ženi koja nikada nije osetila ljubav i koja uporno traga za pravim čovekom. Ova numera oborila je sve rekorde slušanosti i postala je jedan od njenih najvećih hitova. Nastavila je da snima za ovu muzičku kuću sve do 1950. godine, uključujući i saradnju sa Djukom Elingtonom i Kauntom Bejsijem, kao i dva dueta sa Lujem Armstrongom. Jedan od nezaboravnih hitova koje je otpevala, tada već promuklim glasom, bila je pesma Don’t Explain. Bili Holidej pojavila se rame uz rame sa Lujem Armstrongom u filmu Nju Orleans 1947. godine. Muzička drama u kojoj je pevala sa Armstrongom nije je zadovoljila jer, kako je kasnije rekla, imala je nešto drugo na umu: „Mislila sam da ću igrati sebe u tom filmu, da ću biti Bili Holidej koja će otpevati nekoliko pesama u klubu, i da će to biti to. Trebalo je da znam kada sam pročitala scenario. Navedite mi jednu crnu devojku koja je snimala filmove u kojima nije igrala sluškinju ili kurvu! Ja ne znam nijednu. Saznala sam da ću malo pevušiti, ali da ću svejedno imati ulogu sluškinje” – govorila je Bili.

Zatvorski dani bez pevanja

U maju 1947. godine uhapšena je zbog posedovanja narkotika. Nekoliko dana kasnije našla se na sudu: „Cela ta stvar zvala se Sjedinjene Američke Države protiv Bili Holidej. Jednostavno, tako sam se osećala” – navodi se u njenoj biografiji. Izjasnila se krivom i bila je osuđena na zatvorsku kaznu u federalnom zatvoru Alderson u Zapadnoj Virdžiniji. Rekla je da neće otpevati nijednu notu dok je tamo. U martu 1948. godine puštena je zbog dobrog vladanja i kada je stigla kući, svi dragi ljudi bili su tu da joj požele dobrodošlicu. Njen menadžer je mislio da je ovo savršen trenutak za koncert u Karnegi holu, ali je Bili oklevala jer je mislila da je ljudi neće ponovo prihvatiti. Na kraju je ipak pristala i 27. marta 1948. godine koncert u Karnegi holu bio je pun pogodak.

Problematične ljubavi

Retko se govori o tome da je Bili Holidej bila otvoreno biseksualna. Danas se zna da je unajmljivala prostitutke, a bilo je i raznih priča o vezama Bili Holidej sa poznatim ženama tog vremena, od kojih je najuverljivija ona o aferi sa Talulom Benkhed. Godine 1941. udaje se za problematičnog Džimija Monroa. Iako je bila u braku, upustila se u vezu s trubačem Džoom Gajem, koji je bio i njen diler droge. Godine 1947. razvela se od Džoa, ali se rastala i od Gaja. Do 1950. počela je sve dublje da tone u alkohol i da se odaje porocima, što joj je narušilo zdravlje. Sve to je uticalo i na njen glas, koji je postajao sve grublji. Tokom 1952. udaje se za Luisa Mekeja, mafijaša i dilera droge. On je, kao i mnogi pre njega, bio nasilan, ali je pokušao da je odvikne od narkotika. Poslednji nastup imala je 25. maja 1959. godine u Njujorku, a ubrzo posle njega završava u bolnici zbog problema sa jetrom i srcem. Policajci su non-stop bili ispred njene sobe jer je ponovo uhapšena zbog posedovanja narkotika. Bila je toliki zavisnik da je policija morala da joj oduzima drogu dok je bila na samrti. Tako je bilo sve dok nije umrla od ciroze jetre 17. jula 1959. godine. Imala je 44 godine. Njen imetak u trenutku smrti bio je 750 dolara i 70 centi.

Read Full Post »

Ray Charles

Ray Charles Robinson rođen je davne 1930.godine, u gradiću Albany, Georgia. Od svoje pete godine počeo je gubiti vid i sa sedam godina potpuno je oslepeo. Tada ga je majka poslala u posebnu školu za slepe i gluve, gdje je dobio dobro obrazovanje, te naučio svirati različite instrumente. Nakon što je završio sa školovanjem, započeo je glazbenu karijeru na Floridi, a 1947. preselio se u Seattle, koji je tada nudio razne mogućnosti za napredovanje u muzičkoj industriji.
Njegovi prvi uticaji bili su Nat King Cole i Charles Brown, čiji je način pevanja i sviranja u početku i oponašao. Nakon što je potpisao ugovor za Atlantic Records, promenio je ime iz Ray Robinson u Ray Charles, kako ga ne bi zamenjivali sa bokserom Sugar Ray Robinsonom. Napravivši nekoliko probnih snimaka za Atlantic, uspeo je pronaći svoj originalni zvuk.


Njegov prvi hit bila je pesma “Mess Around”, koja je i među kritikom i mlađom publikom prošla odlično. Nakon toga su slijedili hitovi poput “I Got A Woman”, “This Little Girl Of Mine”, “Hallelujah I Love Her So”. Pokušavajući da nađe svoj sopstveni stil došao je do ideje da kombinuje gospel sa elementima jazza i bluesa, te tekstovima koji nikako nisu bili religijski, uznemirio je brojne verske fanatike, koji su tada tvrdili da na taj način kvari omladinu.

 
Pravi uspeh usledio je nakon zapaženog nastupa na Newport Jazz Festival sa pesmama “The Night Time Is The Right Time” i “What’d I Say”, 1957.godine. Ova druga pesma postala je veliki hit čak nekoliko meseci pre nego što je uopšte snimljena u studiju. Uskoro su usledili vrlo popularni albumi – “The Genius Of Ray Charles” (1959.) i “Ray Charles In Person” (1960.). Atlantic Rec. napustio je 1961. godine i prešao u ABC/Paramounth, koji mu je ponudio puno veću slobodu u stvaranju glazbe. Tako je Ray proširio svoje glazbene vidike, i sve više ‘prelazio’ u pop glazbu. U tom razdoblju su nastali njegovi veliki hitovi “Unchain My Heart” i “Hit The Road, Jack”.

The Genius je tokom svoje karijere učestovovao u promicanju ljudskih prava, posebno Afroamerikanaca. Jedan od njegovih značajnih ‘poteza’ bilo je odbijanje održavanja koncerta u državi Georgia, zbog segregacije publike. Naime, Georgia je u tom razdoblju bila jedna od tada još retkih država u SAD-u, u kojoj je vredeo zakon da u koncertnim dvoranama crnci ne smeju biti ‘pomešani’ sa belcima, već u delovima koji su posebno označeni i predviđeni za njih. Neki podaci kažu kako je Reju tada bio zabranjen bilo kakav koncert u Georgiji, dok drugi kako je samo morao platiti vrlo visoku odštetu organizatoru koncerta. No bilo kako bilo, sigurno je da je 1979.godine njegova obrada pjesme “Georgia On My Mind” postala himna te istoimene države.

Još od samih početaka muzičke karijere, Ray je postao ovisnikom o heroinu. Ta ovisnost je trajala oko 17 godina, da bi 1965. bio po treći put uhapšen radi posedovanja heroina. Izbegao je zatvor tako što je prihvatio otići u kliniku za odvikavanje i rešiti se te ‘navike’. Odvikavanje je trajalo godinu dana i u tom razdoblju Ray nije bio muzički aktivan. Nakon tog razdoblja Ray nije više imao problema sa ovisnošću. Bio je poznat i kao ženskaroš. Venčao se dva puta, a iza sebe ostavio 12 dece, 21 unuka, te 5 praunuka. Najčešće je ‘osvajao’ svoje pevačice back vokale, koje su nosile naziv Raelette. Kako je i sam rekao u jednome intervjuu, ‘glavna’ rečenica mu je bila: “To be a Raelette, you’ve got to let Ray”.

Tijekom ’70-ih godina prošloga veka, izdao je nekoliko prosečnih albuma, koji su dobro prolazili uglavnom samo među velikim fanovima. Popularnost mu se ponovno vratila u kasnim ’80-ima, kada su njegove pjesme iskorišćene u tada popularnim humorističnim serijama. Postao je također i zaštitnim licem za reklame Diet Pepsi, a rečenica koju je izgovorio u toj reklami: “You’ve got the right one, baby!” postala je vrlo popularna među tinejdžerima. U ranim 90-ima gostovao je u brojnim pjesmama svojih kolega; između ostalog u pjesmi INXS-a “Please (You’ve Got That…)”, te pesmi svog dugogodišnjeg prijatelja Quincy Jonesa “I’ll Be Good To You”.

Svoj posljednji nastup održao je 30. aprila 2004. godine, u Los Angelesu. Zbog zdravstvenih problema morao je prekinuti turneju predviđenu za nadolazeće leto. Od posledica bolesti jetre Ray The Genius Charles je preminuo 10. juna 2004. godine u svome domu na Beverly Hillsu, u uskom krugu obitelji.

O velikom značenju ovoga muzičara govori i činjenica da je njegov album “Genius Loves Company”, koji je izdan posthumno, dobio Grammyja u kategorijama ‘Album of the Year’ i ‘Record of the Year’. Dodela Grammy nagrada 2005. bila je posvećena njemu, a takođe je i snimljen film o njegovu životu, jednostavnog naziva “Ray”, u kojemu glavnu ulogu ima Jamie Foxx, koji je za tu ulogu dobio i Oscara. Ovaj biografski film obuhvata razdoblje Charlesova života od trenutka kada je ušao u autobus za Seattle, te korak po korak postao legendom svetske glazbene scene. (more…)

Read Full Post »


Aretha Franklin
(Memphis, 25. ožujka 1942.),američka soul pjevačica.


Rođena je kao kćer poznatog baptističkog propovjednika, a od rane dobi poučavale su je zvijezde gospela kao što su Mahalia Jackson i Clara Ward. Koncem šezdesetih Aretha je bila na vrhuncu svoje stvaralačke moći. Pjesme poput “Respect” i “Chain Of Fools” preko noći su postale klasika. Unatoč osobnim problemima, 1968. snimila je jedan od najimpresivnijih soul albuma tog razdoblja – “Lady Soul”.
Arethina karijera počela je gubiti sjaj krajem sedamdesetih, sve dok joj počasna uloga u filmu ” Braća Blues ” nije vratila prijašnju slavu. Osamdesete su godine bile bogate hitovima kao što su “Freeway Of Love” i “Who’s Zooming Who”, a pjevala je i u duetu s Georgeom Michaelom i grupom Eurythmics. Poznata je po tome što je zovu “Kraljica Soula”, a glasine govore da joj glas ima raspon od četiri oktave. S njom uspoređuju i mladu englesku pjevačicu Joss Stone. Njeno kumče je Whitney Houston, bila je udana i ima 4 sina, te je dosad osvojila čak 19 Grammya.Na njenim rođendanima kao glazbena gošća nastupa Chaka Khan.

Read Full Post »

Ella Fitzgerald, ili “The First Lady of Song”, kako su je iz poštovanja običavali zvati neke njezine kolege i obožavatelji, jedna je od najvećih (ako ne i najveća) jazz pjevačica 20. stoljeća. Iako bi neki glazbeni kritičari svoj glas dali Sarah Vaughan, ili Billie Holiday, u većini glazbenih enciklopedija, knjiga i tekstova sličnog sadržaja, uz pridjev najveće jazz pjevačice najčešće ćete vidjeti upravo ime Elle Fitzgerald. Obdarena fantastičnim glasom i sposobnošću da svoje pjesma otpjeva s takvom izražajnošću da su gotovo svi mogli razumjeti njihove riječi, Ella je ostala zapamćena kao pjevačica koja je mogla nadpjevati svakoga. Jedina mana njenog savršenog pjevanja bila je ta što je uvijek zvučala sretno, tako da se ponekad činilo da ne uspijeva prodrijeti ispod površine stihova koje je interpretirala. Međutim, ako ocjenjujemo njenu cjelokupnu karijeru, jednostavno moramo priznati da je u svojoj klasi bila izvan konkurencije.

http://www.jazzin.rs/post/Elline-noci-u-Hollywoodu.aspx

Ella Jane Fitzgerald rođena je 25. travnja 1917. godine u gradiću Newport News (Virginia,) SAD). Nakon smrti oca mala Ella se zajedno sa majkom seli u New York, gdje je djetinjstvo provela u siromaštvu i bijedi. Sa pjevanjem je počela još u osnovnoj školi gdje se odmah primijetio njen talent, međutim ona sam je u to vrijeme željela postati plesačica. Sa šesnaest godina prijavljuje se na natjecanje talentiranih amatera koje se održavalo u Harlem Apollo Theater, gdje je trebala izvesti plesnu točku. Nakon što se na pozornici ukočila od treme jedan od organizatora natjecanja rekao joj je da proba s nečim drugim kad se već nalazi na pozornici. Ella je tada otpjevala pjesmu “Judy” u stilu svog tadašnjeg idola, Conne Boswell i osvojila prvu nagradu. U publici je te večeri sjedilo nekoliko utjecajnih ljudi iz glazbenog svijeta od kojih je poslije nekolicina tvrdila da su je upravo oni otkrili, međutim čovjek koji je pokrenuo njenu profesionalnu karijeru bio je Charles Linton koji ju je preporučio Chicku Webbu – vođi orkestra koji je nastupao u dvorani čuvenog hotela Savoy. Nakon što je uspješno odradila prvu probnu večer, kao glavna pjevačica orkestra, postala je jedna od glavnih atrakcija Webbovog orkestra.

Od 1935. godine Ella počinje snimati sa Webbovim orkestrom, a do 1937. na više od polovine njihovih pjesama pojavljuje se njezin glas. U to vrijeme, osim sa Webom, snimala je još sa Teddyjem Wilsonom, grupom The Ink Spots te čak i sa Bennyjem Goodmanom. Njeni najveći hitovi iz perioda sa Webbovim orkestrom uključuju pjesme “Sing Me A Swing Song”, “Oh, Yes, Take Another Guess”, “The Dipsy Doodle”, “If Dreams Come True”, “A-Tisket, A-Tasket” (pjesma na kojoj je djelomično zaslužna i za pisanje stihova), “F.D.R. Jones” i “Undecided”. Na početku karijere Ella se smatrala pop/swing pjevačicom kojoj su najbolje išle balade, dok su pjesme bržeg ritma smatrane njenim slabijim izvedbama. Iako je već tada imala predivan glas, još uvijek u svom pjevanju nije koristila improviziranje i scat.

Nakon Webbove smrti 1939. godine Ella postaje vođom njegovog orkestra, koji napušta 1942. kada započinje svoju solo karijeru. Krajem `40.-ih Ella je zasigurno bila najpoznatija jazz pjevačica sa publikom koja nije slušala jazz. Od 1946. godine počinje redovito surađivati sa Normanom Granzom koji joj je pomogao da se etablira kao jedna od američkih vodećih jazz pjevačica tog vremena. Granz tada postaje njen menadžer, a njihova suradnja nastavit će se i u slijedećih 40 godina. U to vrijeme je redovito nastupala i na Ganzovoj turneji pod nazivom “Jazz At The Philharmonic”. Za vrijeme tih turneja, nastupajući sa Dizzyjem Gillespiem i njegovim Big bendom, u svoj stil pjevanja uključila je i “bop”, te je polako počela sa improviziranjem i scatom. Od 1948. do 1952. godine bila je u braku je sa basistom Rayem Brownom, čiji joj je trio u to vrijeme služio kao pratnja na njezinim nastupima.

Nakon što se 1955. pojavila u filmu “Pete Kelly`s Blues” potpisuje za Granzovu etiketu Verve za koju od 1956. do 1964. godine snima “Great American Popular Song Book”, seriju albuma od kojih je svaki bio posvećen pjesmama pojedinih američkih kompozitora. Na tom projektu, koji se smatra jednim od njenih najreprezentativnijih ostvarenja Ella je otpjevala pjesme glazbenih velikana poput Colea Portera, Dukea Ellingtona, Irvinga Berlina, Georgea i Irae Gershwina, Harolda Arlena i dr. George Gershwin tada je izjavio da nije shvaćao koliko su njegove pjesme dobre dok ih Ella nije otpjevala.

Iz njenog Verve-perioda možemo još izdvojiti i albume “On the Sunny Side of the Street” na kojem je surađivala sa Count Basiem i “Ella at Duke`s Place” koji je snimila sa Dukeom Ellingtonom. Njenu sposobnost improvizacije, po kojoj je tada postala poznata, dobro opisuje i live snimka pjesme “Mack the Knife” koja je snimana na njenom koncertu u Berlinu. Naime, za vrijeme izvedbe pjesme Ella je zaboravila tekst, ali se brzo snašla i izmislila svoj za što je publika nagradila nezapamćenim ovacijama.

Početkom sedamdesetih, njen pokušaj da ostane u trendu snimajući pop hitove poput “Sunny” i “I Heard It Through the Grapevine” nije bio najuspješniji. Ponovno je spašava Granz, osnivanjem nove etikete Pablo, za koju Ella snima četiri “Ella Fitzgerald/Joe Pass Duets” albuma, koji se zasluženo smatraju klasicima jazz glazbe.

Početkom osamdesetih njena karijera doživljava osjetan pad uzrokovan godinama i bolešću. Problemi sa vidom i srcem uzrokovani dijabetesom prorjeđuju njene nastupe koji, iako rijetki, nisu izgubili njezin veseli swing stil. Ella se iz svijeta glazbe potpuno povlači 1994. godine kada su joj zbog problema sa dijabetesom obadvije noge amputirane ispod koljena. Dvije godine kasnije, točnije 15. lipnja 1996., u 79. godini života, Ella Fitzgerald umire, međutim i nakon njene smrti još uvijek izlaze nove snimke njezinih starih albuma i koncerata.

U svojoj šezdesetogodišnjoj karijeri Ella Fitzgerald je snimila više tisuća pjesama, dobila bezbroj nagrada od kojih kao najznačajnije možemo navesti Kennedy Center Award (za njen doprinos umjetnosti), trinaest Emmy nagrada, te počasne doktorate sveučilišta Dartmouth i Yale.

Read Full Post »