Feeds:
Posts
Comments

Ray Charles

Ray Charles Robinson rođen je davne 1930.godine, u gradiću Albany, Georgia. Od svoje pete godine počeo je gubiti vid i sa sedam godina potpuno je oslepeo. Tada ga je majka poslala u posebnu školu za slepe i gluve, gdje je dobio dobro obrazovanje, te naučio svirati različite instrumente. Nakon što je završio sa školovanjem, započeo je glazbenu karijeru na Floridi, a 1947. preselio se u Seattle, koji je tada nudio razne mogućnosti za napredovanje u muzičkoj industriji.
Njegovi prvi uticaji bili su Nat King Cole i Charles Brown, čiji je način pevanja i sviranja u početku i oponašao. Nakon što je potpisao ugovor za Atlantic Records, promenio je ime iz Ray Robinson u Ray Charles, kako ga ne bi zamenjivali sa bokserom Sugar Ray Robinsonom. Napravivši nekoliko probnih snimaka za Atlantic, uspeo je pronaći svoj originalni zvuk.


Njegov prvi hit bila je pesma “Mess Around”, koja je i među kritikom i mlađom publikom prošla odlično. Nakon toga su slijedili hitovi poput “I Got A Woman”, “This Little Girl Of Mine”, “Hallelujah I Love Her So”. Pokušavajući da nađe svoj sopstveni stil došao je do ideje da kombinuje gospel sa elementima jazza i bluesa, te tekstovima koji nikako nisu bili religijski, uznemirio je brojne verske fanatike, koji su tada tvrdili da na taj način kvari omladinu.

 
Pravi uspeh usledio je nakon zapaženog nastupa na Newport Jazz Festival sa pesmama “The Night Time Is The Right Time” i “What’d I Say”, 1957.godine. Ova druga pesma postala je veliki hit čak nekoliko meseci pre nego što je uopšte snimljena u studiju. Uskoro su usledili vrlo popularni albumi – “The Genius Of Ray Charles” (1959.) i “Ray Charles In Person” (1960.). Atlantic Rec. napustio je 1961. godine i prešao u ABC/Paramounth, koji mu je ponudio puno veću slobodu u stvaranju glazbe. Tako je Ray proširio svoje glazbene vidike, i sve više ‘prelazio’ u pop glazbu. U tom razdoblju su nastali njegovi veliki hitovi “Unchain My Heart” i “Hit The Road, Jack”.

The Genius je tokom svoje karijere učestovovao u promicanju ljudskih prava, posebno Afroamerikanaca. Jedan od njegovih značajnih ‘poteza’ bilo je odbijanje održavanja koncerta u državi Georgia, zbog segregacije publike. Naime, Georgia je u tom razdoblju bila jedna od tada još retkih država u SAD-u, u kojoj je vredeo zakon da u koncertnim dvoranama crnci ne smeju biti ‘pomešani’ sa belcima, već u delovima koji su posebno označeni i predviđeni za njih. Neki podaci kažu kako je Reju tada bio zabranjen bilo kakav koncert u Georgiji, dok drugi kako je samo morao platiti vrlo visoku odštetu organizatoru koncerta. No bilo kako bilo, sigurno je da je 1979.godine njegova obrada pjesme “Georgia On My Mind” postala himna te istoimene države.

Još od samih početaka muzičke karijere, Ray je postao ovisnikom o heroinu. Ta ovisnost je trajala oko 17 godina, da bi 1965. bio po treći put uhapšen radi posedovanja heroina. Izbegao je zatvor tako što je prihvatio otići u kliniku za odvikavanje i rešiti se te ‘navike’. Odvikavanje je trajalo godinu dana i u tom razdoblju Ray nije bio muzički aktivan. Nakon tog razdoblja Ray nije više imao problema sa ovisnošću. Bio je poznat i kao ženskaroš. Venčao se dva puta, a iza sebe ostavio 12 dece, 21 unuka, te 5 praunuka. Najčešće je ‘osvajao’ svoje pevačice back vokale, koje su nosile naziv Raelette. Kako je i sam rekao u jednome intervjuu, ‘glavna’ rečenica mu je bila: “To be a Raelette, you’ve got to let Ray”.

Tijekom ’70-ih godina prošloga veka, izdao je nekoliko prosečnih albuma, koji su dobro prolazili uglavnom samo među velikim fanovima. Popularnost mu se ponovno vratila u kasnim ’80-ima, kada su njegove pjesme iskorišćene u tada popularnim humorističnim serijama. Postao je također i zaštitnim licem za reklame Diet Pepsi, a rečenica koju je izgovorio u toj reklami: “You’ve got the right one, baby!” postala je vrlo popularna među tinejdžerima. U ranim 90-ima gostovao je u brojnim pjesmama svojih kolega; između ostalog u pjesmi INXS-a “Please (You’ve Got That…)”, te pesmi svog dugogodišnjeg prijatelja Quincy Jonesa “I’ll Be Good To You”.

Svoj posljednji nastup održao je 30. aprila 2004. godine, u Los Angelesu. Zbog zdravstvenih problema morao je prekinuti turneju predviđenu za nadolazeće leto. Od posledica bolesti jetre Ray The Genius Charles je preminuo 10. juna 2004. godine u svome domu na Beverly Hillsu, u uskom krugu obitelji.

O velikom značenju ovoga muzičara govori i činjenica da je njegov album “Genius Loves Company”, koji je izdan posthumno, dobio Grammyja u kategorijama ‘Album of the Year’ i ‘Record of the Year’. Dodela Grammy nagrada 2005. bila je posvećena njemu, a takođe je i snimljen film o njegovu životu, jednostavnog naziva “Ray”, u kojemu glavnu ulogu ima Jamie Foxx, koji je za tu ulogu dobio i Oscara. Ovaj biografski film obuhvata razdoblje Charlesova života od trenutka kada je ušao u autobus za Seattle, te korak po korak postao legendom svetske glazbene scene. Continue Reading »

Advertisements

Aretha Franklin


Aretha Franklin
(Memphis, 25. ožujka 1942.),američka soul pjevačica.


Rođena je kao kćer poznatog baptističkog propovjednika, a od rane dobi poučavale su je zvijezde gospela kao što su Mahalia Jackson i Clara Ward. Koncem šezdesetih Aretha je bila na vrhuncu svoje stvaralačke moći. Pjesme poput “Respect” i “Chain Of Fools” preko noći su postale klasika. Unatoč osobnim problemima, 1968. snimila je jedan od najimpresivnijih soul albuma tog razdoblja – “Lady Soul”.
Arethina karijera počela je gubiti sjaj krajem sedamdesetih, sve dok joj počasna uloga u filmu ” Braća Blues ” nije vratila prijašnju slavu. Osamdesete su godine bile bogate hitovima kao što su “Freeway Of Love” i “Who’s Zooming Who”, a pjevala je i u duetu s Georgeom Michaelom i grupom Eurythmics. Poznata je po tome što je zovu “Kraljica Soula”, a glasine govore da joj glas ima raspon od četiri oktave. S njom uspoređuju i mladu englesku pjevačicu Joss Stone. Njeno kumče je Whitney Houston, bila je udana i ima 4 sina, te je dosad osvojila čak 19 Grammya.Na njenim rođendanima kao glazbena gošća nastupa Chaka Khan.

Ella Fitzgerald

Ella Fitzgerald, ili “The First Lady of Song”, kako su je iz poštovanja običavali zvati neke njezine kolege i obožavatelji, jedna je od najvećih (ako ne i najveća) jazz pjevačica 20. stoljeća. Iako bi neki glazbeni kritičari svoj glas dali Sarah Vaughan, ili Billie Holiday, u većini glazbenih enciklopedija, knjiga i tekstova sličnog sadržaja, uz pridjev najveće jazz pjevačice najčešće ćete vidjeti upravo ime Elle Fitzgerald. Obdarena fantastičnim glasom i sposobnošću da svoje pjesma otpjeva s takvom izražajnošću da su gotovo svi mogli razumjeti njihove riječi, Ella je ostala zapamćena kao pjevačica koja je mogla nadpjevati svakoga. Jedina mana njenog savršenog pjevanja bila je ta što je uvijek zvučala sretno, tako da se ponekad činilo da ne uspijeva prodrijeti ispod površine stihova koje je interpretirala. Međutim, ako ocjenjujemo njenu cjelokupnu karijeru, jednostavno moramo priznati da je u svojoj klasi bila izvan konkurencije.

http://www.jazzin.rs/post/Elline-noci-u-Hollywoodu.aspx

Ella Jane Fitzgerald rođena je 25. travnja 1917. godine u gradiću Newport News (Virginia,) SAD). Nakon smrti oca mala Ella se zajedno sa majkom seli u New York, gdje je djetinjstvo provela u siromaštvu i bijedi. Sa pjevanjem je počela još u osnovnoj školi gdje se odmah primijetio njen talent, međutim ona sam je u to vrijeme željela postati plesačica. Sa šesnaest godina prijavljuje se na natjecanje talentiranih amatera koje se održavalo u Harlem Apollo Theater, gdje je trebala izvesti plesnu točku. Nakon što se na pozornici ukočila od treme jedan od organizatora natjecanja rekao joj je da proba s nečim drugim kad se već nalazi na pozornici. Ella je tada otpjevala pjesmu “Judy” u stilu svog tadašnjeg idola, Conne Boswell i osvojila prvu nagradu. U publici je te večeri sjedilo nekoliko utjecajnih ljudi iz glazbenog svijeta od kojih je poslije nekolicina tvrdila da su je upravo oni otkrili, međutim čovjek koji je pokrenuo njenu profesionalnu karijeru bio je Charles Linton koji ju je preporučio Chicku Webbu – vođi orkestra koji je nastupao u dvorani čuvenog hotela Savoy. Nakon što je uspješno odradila prvu probnu večer, kao glavna pjevačica orkestra, postala je jedna od glavnih atrakcija Webbovog orkestra.

Od 1935. godine Ella počinje snimati sa Webbovim orkestrom, a do 1937. na više od polovine njihovih pjesama pojavljuje se njezin glas. U to vrijeme, osim sa Webom, snimala je još sa Teddyjem Wilsonom, grupom The Ink Spots te čak i sa Bennyjem Goodmanom. Njeni najveći hitovi iz perioda sa Webbovim orkestrom uključuju pjesme “Sing Me A Swing Song”, “Oh, Yes, Take Another Guess”, “The Dipsy Doodle”, “If Dreams Come True”, “A-Tisket, A-Tasket” (pjesma na kojoj je djelomično zaslužna i za pisanje stihova), “F.D.R. Jones” i “Undecided”. Na početku karijere Ella se smatrala pop/swing pjevačicom kojoj su najbolje išle balade, dok su pjesme bržeg ritma smatrane njenim slabijim izvedbama. Iako je već tada imala predivan glas, još uvijek u svom pjevanju nije koristila improviziranje i scat.

Nakon Webbove smrti 1939. godine Ella postaje vođom njegovog orkestra, koji napušta 1942. kada započinje svoju solo karijeru. Krajem `40.-ih Ella je zasigurno bila najpoznatija jazz pjevačica sa publikom koja nije slušala jazz. Od 1946. godine počinje redovito surađivati sa Normanom Granzom koji joj je pomogao da se etablira kao jedna od američkih vodećih jazz pjevačica tog vremena. Granz tada postaje njen menadžer, a njihova suradnja nastavit će se i u slijedećih 40 godina. U to vrijeme je redovito nastupala i na Ganzovoj turneji pod nazivom “Jazz At The Philharmonic”. Za vrijeme tih turneja, nastupajući sa Dizzyjem Gillespiem i njegovim Big bendom, u svoj stil pjevanja uključila je i “bop”, te je polako počela sa improviziranjem i scatom. Od 1948. do 1952. godine bila je u braku je sa basistom Rayem Brownom, čiji joj je trio u to vrijeme služio kao pratnja na njezinim nastupima.

Nakon što se 1955. pojavila u filmu “Pete Kelly`s Blues” potpisuje za Granzovu etiketu Verve za koju od 1956. do 1964. godine snima “Great American Popular Song Book”, seriju albuma od kojih je svaki bio posvećen pjesmama pojedinih američkih kompozitora. Na tom projektu, koji se smatra jednim od njenih najreprezentativnijih ostvarenja Ella je otpjevala pjesme glazbenih velikana poput Colea Portera, Dukea Ellingtona, Irvinga Berlina, Georgea i Irae Gershwina, Harolda Arlena i dr. George Gershwin tada je izjavio da nije shvaćao koliko su njegove pjesme dobre dok ih Ella nije otpjevala.

Iz njenog Verve-perioda možemo još izdvojiti i albume “On the Sunny Side of the Street” na kojem je surađivala sa Count Basiem i “Ella at Duke`s Place” koji je snimila sa Dukeom Ellingtonom. Njenu sposobnost improvizacije, po kojoj je tada postala poznata, dobro opisuje i live snimka pjesme “Mack the Knife” koja je snimana na njenom koncertu u Berlinu. Naime, za vrijeme izvedbe pjesme Ella je zaboravila tekst, ali se brzo snašla i izmislila svoj za što je publika nagradila nezapamćenim ovacijama.

Početkom sedamdesetih, njen pokušaj da ostane u trendu snimajući pop hitove poput “Sunny” i “I Heard It Through the Grapevine” nije bio najuspješniji. Ponovno je spašava Granz, osnivanjem nove etikete Pablo, za koju Ella snima četiri “Ella Fitzgerald/Joe Pass Duets” albuma, koji se zasluženo smatraju klasicima jazz glazbe.

Početkom osamdesetih njena karijera doživljava osjetan pad uzrokovan godinama i bolešću. Problemi sa vidom i srcem uzrokovani dijabetesom prorjeđuju njene nastupe koji, iako rijetki, nisu izgubili njezin veseli swing stil. Ella se iz svijeta glazbe potpuno povlači 1994. godine kada su joj zbog problema sa dijabetesom obadvije noge amputirane ispod koljena. Dvije godine kasnije, točnije 15. lipnja 1996., u 79. godini života, Ella Fitzgerald umire, međutim i nakon njene smrti još uvijek izlaze nove snimke njezinih starih albuma i koncerata.

U svojoj šezdesetogodišnjoj karijeri Ella Fitzgerald je snimila više tisuća pjesama, dobila bezbroj nagrada od kojih kao najznačajnije možemo navesti Kennedy Center Award (za njen doprinos umjetnosti), trinaest Emmy nagrada, te počasne doktorate sveučilišta Dartmouth i Yale.